Osmišljene do detalja jezikom slike, saopštene su vernicima u
Mileševi ideje hrišćanske dogme od inkarnacije i ovaploćenja
Hristovog, preko stradanja i vaskrsenja, do ponovnog dolaska na
Strašnom sudu. Sve je to pokazano kroz monumentalno i svečano
mileševsko slikarstvo plastičnog stila XIII veka, koje po svojoj
lepoti i umetničkim vrednostima pripada vrhunskim ostvarenjima
pravoslavnog sveta srednjeg veka. Izgradili su ga maestralni
fresko--slikari grčkog porekla, odnegovani u najvećim vizantijskim
umetničkim centrima i školovani na tradicijama najznačajnijih
epoha hrišćanske umetnosti. Vođeni svojim slikarskim osećajima oni
su se nadahnjivali i likovnim ostvarenjima kasne antike i
helenizma, ali i savremenim rešenjima vizantijskih umetničkih
centara, a naročito Soluna, sa početka XIII veka. Bila im je
bliska i tehnika mozaika, pa su ga oponašali kao tehniku bogatiju
i raskošniju - na pozađu kompozicija slikanjem sitnih kockica i
njihovim pozlaćivanjem. Stil mozaičkog slikarstva prepoznaje se i na
tipovima lica nekih svetiteljai naglašenoj konturi čvrstog crteža
koji opisuje brižljivo islikavanje forme.
U Mileševi je radilo više slikara različitih rukopisa i izvora
nadahnuća. Najbolji među njima je slikar ktitorske kompozicije,
Mironosice na Hristovom grobu, Blagovesti i niza pojedinačnih
svetitelja u prvoj zoni naosa. Inspirisan postulatima lepote
klasične umetnosti, on je stvarao fizički lepe likove
karakterističnih trouglastih glava, niska čela, uzanih noseva i
malih usta, čija unutrašnja radost i suptilna senzualnost zrače iz
široko otvorenik krupnih očiju, i blagih lica. Visok stepen
portretskih osobina postizao je suptilnim i mekim islikavanjem kako
istorijskih tako i svetih ličnosti. Boje je u debelim slojevima
slagao jedne preko drugih pa su postignuti blagi prelazi od
zelenih senki, preko svetlih oker, do rumenila na obrazima.
Potpuno je drugačiji slikar viših zona potkupolnog prostora.
Svete ličnosti u kompozicijama Skidanja sa krsta, Misija apostola,
Sretenja, izražavaju naglašenu ekspresivnost dramatičnim pokretima
tela i žestinom izraza na licu slikanim sa većom stilizacijom,
brzim potezima i širokim nanosima jakih boja. Senke na licima su
na jednoj strani zelene, a na drugoj smeđe, dok su na kraju
islikavanja svetlosni odsjaji označeni kratkim linijama bele boje.
Ovom majstoru pripisuju se medaljoni na istočnom luku sa poprsjima
svetitelja, gde se uočavaju njegovom rukopisu svojstveni
četvorougaoni oblici glava sa visokim reljefnim čelima, malim i
naglašenim očima, a debljim nosevima u usnama. Na žalost, u
Mileševi su najviše uništena dela ovog majstora kompozicije i
ekspresije.
Treći veliki slikar u Mileševi izradio je Uspenje Bogorodice i
neke kompozicije u oltaru i u priprati. Okrenut savremenim
umetničkim istraživanjima, on je u slikarskom pogledu
najnapredniji. Wegova pažnja najviše je usmerena ka obradi volumena
oblika, što postiže čistim kolorističkim sredstvima. Na licima
njegovih svetaca široka zelena senka suprostavljena je svetlom oker
i rumenilu na obrazima.
Slikari spoljne priprate daleko zaostaju iza velikih majstora
naosa i priprate, iako su se na njih ugledali stvarajući svoje
freske. Oblikujući poučnu temu o Strašnom sudu, oni su slikali
patetične likove naglašenog unutrašnjeg doživljaja i oštrih pokreta
udaljavajući se od lepote i monumentalnosti slikarstva naosa.
Wegova zagasita paleta, maslinaste senke na ivicama lica, sa malo
rumenila na obrazima nemaju više nikakve sličnosti sa raskošnim
čistim bojama i modelacijom lica svetitelja u naosu i priprati.